Bez šećera? Bez dodanog šećera? Ili pogrešna tvrdnja?

DATUM OBJAVE ČLANKA, 15.04.2023

Razmotrimo zajedno prehrambene tvrdnje povezane sa šećerom. Primjećujem da su propisi u nekim točkama nejasni i nepotpuni, da ih sektor ne razumije u cijelosti te da se na tržištu pojavljuje čak i pogrešno označivanje.

Pri razmatranju teme oslonit ćemo se na tursko zakonodavstvo o hrani, opće zakonodavstvo EU-a o hrani, EFSA-u, FDA-u, WHO i Codex Alimentarius.

Dio 1: Tvrdnja „bez šećera”

Najprije pogledajmo odredbu turskog zakonodavstva o hrani koja određuje koje se namirnice mogu označiti kao „bez šećera” i „bez dodanog šećera”.

Uvjeti za tvrdnje o sadržaju šećera

Šećeri	Nizak sadržaj	Količina šećera u 100 g krute hrane ne smije biti veća od 5 g ili količina šećera u 100 mL tekuće hrane ne smije biti veća od 2,5 g.
	Bez šećera	Količina šećera u 100 g krute ili 100 mL tekuće hrane ne smije biti veća od 0,5 g.
	Bez dodanog šećera	Hrana ne smije sadržavati nikakve monosaharide ni disaharide ni drugu hranu dodanu zbog njezinih svojstava zaslađivanja. Ako su u hrani šećeri prirodno prisutni, na etiketi se mora navesti i izjava „SADRŽI PRIRODNO PRISUTNE ŠEĆERE”.

Napomena 1: U ovom članku ne razmatramo tvrdnju o niskom sadržaju jer razumijevanje odredbe „bez šećera” omogućuje i razumijevanje odredbe o niskom sadržaju.

Kao što vidimo iz navedene odredbe, da bi se hrana mogla opisati i označiti kao „bez šećera”, smije sadržavati najviše 0,5 % šećera.

Odredba je jasna, ali da bismo je razumjeli, moramo pogledati definiciju šećera.

Naime, može se postaviti pitanje: trebamo li poliole smatrati šećerima? Sorbitol je, uostalom, monosaharid, a maltitol disaharid.

Upravo na toj točki može doći do zabune.

Može li se, primjerice, hrana koja sadrži maltitol i 0,3 g šećera u 100 g označiti kao „bez šećera”?

Da bismo odgovorili na to pitanje, najprije moramo pogledati definiciju šećera.

Iz toga proizlazi da se hrana može označiti kao „bez šećera” ako sadrži najviše 0,5 g šećera u 100 g, bez obzira na to jesu li prirodno prisutni ili dodani tijekom procesa.

Napomena 2: U Turskoj nijedan od propisa kojima podliježemo ne sadrži izjavu da se oznaka „bez šećera” smije koristiti samo ako dotičnoj hrani nije dodan šećer.

Vratimo li se na navedeno pitanje, hrana koja sadrži maltitol ili druge poliole može se označiti kao „bez šećera” ako su ispunjeni uvjeti te tvrdnje.

Dio 2: Bez dodanog šećera

DIO 1 [2.1]

Prijeđimo na tvrdnju „bez dodanog šećera”.

Ta se tvrdnja čini složenom, a ni propisi je nisu u cijelosti razjasnili.

Četiri institucije — EU/EFSA, FDA, FAO/Codex Alimentarius i WHO — razlikuju se u definicijama šećera u tom kontekstu.

Od te četiri institucije FDA i FAO/Codex Alimentarius pitanju pristupaju najstrože i u cijelosti ga razjašnjavaju.

U nastavku su sažeci definicija i smjernica tih četiriju institucija.

Cjelovite navedene definicije i smjernice možete pronaći u odjeljku s izvorima.

Budući da je naša trenutačna tema tursko zakonodavstvo o hrani, razmotrimo pitanje prema njemu.

Odgovarajuća odredba turskog zakonodavstva o hrani glasi ovako.

Uvjeti za tvrdnje o sadržaju šećera

Šećeri	Nizak sadržaj	Količina šećera u 100 g krute hrane ne smije biti veća od 5 g ili količina šećera u 100 mL tekuće hrane ne smije biti veća od 2,5 g.
	Bez šećera	Količina šećera u 100 g krute ili 100 mL tekuće hrane ne smije biti veća od 0,5 g.
	Bez dodanog šećera	Hrana ne smije sadržavati nikakve monosaharide ni disaharide ni drugu hranu dodanu zbog njezinih svojstava zaslađivanja. Ako su u hrani šećeri prirodno prisutni, na etiketi se mora navesti i izjava „SADRŽI PRIRODNO PRISUTNE ŠEĆERE”.

Razmotrimo odredbu dio po dio.

Odredba kaže:

Hrana ne smije sadržavati nikakve monosaharide ni disaharide ni drugu hranu dodanu zbog njezinih svojstava zaslađivanja.

Podijelimo rečenicu na dva dijela bez promjene njezina značenja:

1- Hrana ne smije sadržavati nikakve monosaharide ni disaharide.

2- Ni drugu hranu dodanu zbog njezinih svojstava zaslađivanja.

Zvuči jasno, zar ne? Ne smije sadržavati mono- ni disaharide. Trebamo li, dakle, razumjeti da hrana ni pod kojim uvjetima ne smije sadržavati mono- ili disaharide? No ovdje postoji proturječje jer drugi dio odredbe kaže:

Ako su u hrani šećeri prirodno prisutni, na etiketi se mora navesti i izjava „SADRŽI PRIRODNO PRISUTNE ŠEĆERE”.

Stoga se pitamo postoji li problem s prijevodom i gledamo izvornu odredbu u zakonodavstvu EU-a.

Kada pogledamo izvornu odredbu, izrazi su jasni:

1- proizvod ne sadrži dodane mono- ili disaharide

Jasno je, dakle, da postoji problem s prijevodom. Iz toga razumijemo da trebamo gledati jesu li mono- ili disaharidi dodani, a ne sadrži li ih hrana.

A ŠTO JE S POLIOLIMA? NE SPOMINJU SE!

Pogledajmo sljedeći primjer:

Zamislite hranu koja prirodno sadrži 5 % šećera i kojoj se dodaje maltitol. Kako u tom slučaju treba navesti prehrambenu tvrdnju?

Budući da hrana sadrži 5 % šećera, ne može se označiti kao „bez šećera”.

Budući da je dodan maltitol, ne bi se trebala označiti ni kao „bez dodanog šećera” jer je maltitol disaharid, a propis za tu tvrdnju određuje da se disaharidi ne smiju dodavati i ne sadrži izjavu kojom se polioli izuzimaju.

No je li to logično?

Ako je sadržaj šećera u hrani ≤ 0,5 %, nakon dodavanja maltitola može se navesti tvrdnja „bez šećera”, ali ne i „bez dodanog šećera”. Bez znanstvenog obrazloženja to je proturječje. Zato bi u drugi dio odgovarajuće odredbe, u kojem se definira „bez dodanog šećera”, trebalo dodati izuzeće za poliole.

Treba li proizvođač koji proučava propise razmišljati ovako?

„Kod tvrdnje ’bez dodanog šećera’ nema podatka o izuzeću poliola, ali sam naziv kaže ’bez dodanog šećera’, a polioli su izuzeti iz definicije šećera, pa proizvod mogu tako označiti i ako mu dodam poliol.”

Zakonska odredba mora biti jasna i razumljiva. FDA* i Codex Alimentarius to su pitanje jasno i razumljivo izrazili** te naveli da predmetni dodani sastojci ne smiju biti šećeri. Budući da odgovarajuća odredba Turskog kodeksa o hrani ne pojašnjava „govorim o šećerima”, onima koji joj podliježu nije jasno kako trebaju postupiti.

*Odgovarajući izraz FDA-e:

Izrazi „bez dodanog šećera”, „bez dodatka šećera” ili „šećer nije dodan” smiju se upotrebljavati samo ako:

(i) Tijekom prerade ili pakiranja nije dodana nikakva količina šećera kako su definirani u § 101.9(c)(6)(ii), ni bilo koji drugi sastojak koji sadrži šećere i funkcionalno zamjenjuje dodane šećere; i

(ii) Proizvod ne sadrži sastojak koji sadrži dodane šećere, kao što su džem, žele ili koncentrirani voćni sok; i

**Odgovarajući izraz Codexa Alimentariusa:

(a) Hrani nisu dodani šećeri bilo koje vrste (primjeri: saharoza, glukoza, med, melasa, kukuruzni sirup itd.);

DIO 2 [2.2]

Sada pogledajmo drugi dio prve cjeline odredbe.

Uvjeti za tvrdnje o sadržaju šećera

Bez dodanog šećera	Hrana ne smije sadržavati nikakve monosaharide ni disaharide ni drugu hranu dodanu zbog njezinih svojstava zaslađivanja. Ako su u hrani šećeri prirodno prisutni, na etiketi se mora navesti i izjava „SADRŽI PRIRODNO PRISUTNE ŠEĆERE”.

Hrana ne smije sadržavati […] drugu hranu dodanu zbog njezinih svojstava zaslađivanja.

Taj izraz zapravo djeluje jasno i može se razumjeti tako da se hrani ne smije dodavati druga hrana zbog njezinih svojstava zaslađivanja.

No potrebno je postaviti sljedeća pitanja:

Na koji će način nadležno tijelo utvrditi s kojom je svrhom neki sastojak dodan hrani?

Primjerice, kako proizvođač treba označiti svoj proizvod ako mu dodaje med?

Ako proizvođač doda med radi zaslađivanja, označi proizvod kao „bez dodanog šećera” i zatim bude podvrgnut nadzoru nadležnog tijela, kakva će biti odluka?

Ako proizvođaču bude rečeno „upotrijebili ste med za zaslađivanje, pa je oznaka ’bez dodanog šećera’ protivna propisima”, a on odgovori „ne, upotrijebio sam med kao vezivo, punilo ili zbog njegovih funkcionalnih svojstava”, kako će nadležno tijelo postupiti?

Tuđe se namjere ne mogu čitati iz misli.

Stoga ta odredba djeluje nerazjašnjeno i otvoreno za zlouporabu.

Situacija iz primjera s medom vrijedi i za koncentrat voćnog soka i slične proizvode koji se mogu dodavati kao zamjena za šećer.

Postoje li na policama trgovina robne marke koje to iskorištavaju?

Ranije smo spomenuli da FDA tom pitanju pristupa strože i jasnije.

Iz sljedećeg izraza FDA-e vidimo da se proizvodi poput meda jasno smatraju šećerima.

Definicija FDA-e, dakle, jasno sprječava takvu situaciju, koja je otvorena za zlouporabu i u kojoj tehnički nije moguće utvrditi povredu propisa.

Poput FDA-e, i Codex Alimentarius jasno definira to pitanje.